Samostalna Izložba Iskra života

Ciklus slika Stjepana Perkovića ”Iskra života” predstavlja zaokruženu likovnu cjelinu, u kojoj se slikarstvo razvija u neposrednom dijalogu s poezijom i glazbom, uspostavljajući pritom specifičan oblik interdisciplinarne sinteze. U njegovom središtu nalazi se motiv ljubavi kao višeslojno iskustveno i simboličko područje, kroz koje se isprepliću teme duhovnosti i tjelesnosti, intimnosti i univerzalnosti, prirode i ljudskog bića. Već sam naslov ciklusa upućuje na njegov temeljni koncept: iskra je početni impuls, mala, ali intenzivna energija iz koje se može razviti čitav svijet. U kontekstu ovih slika, ona postaje metafora ljubavi, ali i metafora složenog umjetničkog stvaranja kada iz osjećaja nastaje likovni zapis, iz stiha vizualna interpretacija, iz zvuka koloristički ritam.

Takvo razumijevanje ljubavi oslanja se i na starogrčku kulturnu tradiciju, u kojoj su postojali različiti oblici ljubavi – eros je označavao strastvenu, tjelesnu ljubav, philia se odnosila na privrženo prijateljstvo, storge na obiteljsku i zaštitničku ljubav, agape se povezuje sa bezuvjetnom i univerzalnom ljubavlju, ludus označava igru i flert, pragma zrelu, partnersku ljubav i philautia ljubav prema sebi. Zajednička vrijednost tih pojmova nalazi se u spoznaji da je ljubav bogata mreža emocionalnih, tjelesnih, društvenih i duhovnih odnosa, a upravo se takva mnogostrukost može iščitati iz Stjepanovog ciklusa slika, gdje je autor neposredan poticaj za nastanak njegovih radova dobio kroz poeziju svoje supruge i bliske umjetničke suradnice Kristine. Time se uspostavlja odnos između dva stvaralačka senzibiliteta, koji funkcioniraju kroz proces međusobnog prevođenja različitih umjetničkih jezika.

Radovi izvedeni u akrilu na platnu i papiru karakterizirani su naglašenom kolorističkom ekspresivnošću, unutar koje intenzivne boje grade prozračne ambijente što nam dočaravaju toplinu, senzualnost i radost, ali istodobno omogućuju prijelaz prema imaginarnim i gotovo nadrealnim svjetovima. Figure su u tim prikazima stilizirane i pokretom povezane s okolnim prostorom, njihova anatomija često je podređena ritmu kompozicije, dok se tijelo pretvara u nositelja geste, pa susret, zagrljaj, približavanje ili udaljavanje postaju osnovni oblici vizualne artikulacije odnosa među figurama.

Zaobljene, fluidne i valovite forme stvaraju dojam neprekidnog strujanja, pri čemu se ljudski likovi, voda, oblaci i svjetlosni elementi međusobno prožimaju. Prostor slike zbog toga nije statičan, nego djeluje kao organsko polje kroz koje se elementi slobodno kreću i prelijevaju. Tu se mogu prepoznati i odjeci klasične mitološke ikonografije – motivi skrivenih nimfi i dionizijskih plesova prizivaju predodžbe o arkadijskom razdoblju, u kojemu još ne postoji čvrsta granica između ljudskog i prirodnog. Tjelesnost pritom zauzima posebno mjesto, kroz ljudska tijela koja su prikazana kao izvor taktilnog iskustva, a u nekim radovima prisutan je upečatljiv erotski naboj, no istodobno, ciklus postepeno prelazi granice čulnog i otvara se prema duhovnoj dimenziji ljubavi, gdje figure djeluju gotovo bestjelesno, kao da se oslobađaju fizičkih ograničenja i prelaze u područje sjećanja ili snova. Na taj način se uspostavlja dinamika između erosa i duhovnosti, no ta dva pola nisu suprotstavljena, nego se međusobno nadopunjavaju, kad tjelesno iskustvo postaje polazište duhovnog doživljaja, dok duhovna čežnja ponovno pronalazi svoj izraz u pokretu i osjetilnosti materijalnog.

Upravo se u toj dvojnosti očituje i širina autorovog poimanja ljubavi, ona se manifestira u dubokim emocionalnim stanjima, ali i u svakodnevnim malim događajima, u razgovoru, plesu, plivanju, zajedničkom sanjarenju i opuštanju ili jednostavnoj činjenici da dvoje ljudi dijeli isti prostor i vrijeme. Takvi prizori onda uvode u ciklus i element svakodnevice, koja je ipak oslobođena banalnosti i sa svjesnom namjerom preobražava se u poetski prostor, kad dvoje ljudi postaje univerzalna slika bliskosti kroz kreativnost.

Ovdje samo umjetničko stvaranje, baš kao i ljubav, počinje impulsom koji nije moguće do kraja racionalno objasniti, nego su nam potrebni otvorenost prema drugome, sposobnost slušanja i prihvaćanja, kao i želja da se emocionalni potencijali jednog odnosa u potpunosti upiju i preobraze u čarobni praiskonski vrt, gdje se ravnopravno susreću duh i tijelo, muškarac i žena, kroz stvarnost i snove koje su utkali u svoje slike i pjesme, zamišljajući novi svijet.

mr. art Krešimira Gojanović