1. Večer umjetnosti – radionica slikanja nogama u Dječjem vrtiću Sopot u Zagrebu
Nakon dužeg vremena ponovno sam pozvan u Dječji vrtić Sopot kako bih prezentirajući svoj način slikanja djeci i roditeljima sudjelovao na večeri umjetnosti.
Korištenje nogu u igri dok sam bio dijete je ono što zapravo radim i danas, igram se nogama pri slikanju i pokušavam nekako zadržati to slobodno, spontano, dječje i danas u razvijanju novih ideja za slike. Sad se uistinu mogu poistovjetiti s tom pokretačkom idejom slikajući s djecom u njihovom svakodnevnom ambijentu. Došao sam djeci kao gost i spustio svoje noge u slobodu kreativnosti djece čiji su horizonti bez granica.
Slikao sam s njima sliku dopola dovršenu i u vremenu trajanja radionice sliku sam skoro završio. Djeca su istovremeno oko mene slikala nogama, iskušavala su taj način slikanja, nisu odustajala. Njih pedesetak je doista htjelo slikati držeći kist među prstićima stopala i zaista su se bez problema uživjeli u dimenziju korištenja stopala umjesto ruke kao da to rade svaki dan. Njihova energija koju sam osjetio je jedan veliki generator koji me gura naprijed i osjećao sam se kao dio njihovog društva, jednak njima. Ne da su oni jednaki meni, nego sam se kroz njihovo prihvaćanje slikanja nogom inicirao u njihovu zajednicu kao jednak njima, jedan od njih.
Uzemljen s malim ljudima velikih kreativnih dosega zašao sam u ono slobodno stvaranje gdje se nove ideje nižu jedna za drugom i zaigrao se u slikanju potaknut slobodom djece koja su me okruživala.
2. Zagrebačke magnolije
Slikajući rascvjetane magnolije na zagrebačkom Tomislavcu prepustio sam se vodstvu dojmova o toj sceni koju pratim kroz proljeća od svoga djetinjstva pa do sada kad sam pedesetogodišnjak. Skupio sam ih sve u ove dvije palete koje su svakodnevno pored mene i započeo slikati interpretaciju nastalu od uspomena i sadašnjeg trenutka. Kroz taj dio grada sam često prolazio, uglavnom u žurbi, jer je tu i Glavni kolodvor i gužva putnika i prolaznika, a park koji se tu prostire, cijelu užurbanost smiruje. Veliki kontrast postoji između bučnog dijela oko kolodvora gdje svi mjere vrijeme i jure prema svom odredištu i mirnog parka po kojem ljudi polagano šeću ili se odmaraju. Tu oazu mira i prirode sam izabrao, jer su boje rascvalih magnolija izvor svježine moje palete boja. Ostati usmjeren prema prirodi u urbanom okruženju je trening koncentracije kako bih na slici prikazao mirni dio parka s Umjetničkim paviljonom koji čine Lenuzzijevu zelenu potkovu. Trudim se biti van vrtloga današnje užurbanosti i sve bržeg načina rada u bilo čemu, tako i slikanju. Moje slikanje nije nikada bilo brzo, mada mogu biti brz ako treba, ali ovaj sporiji način slikanja je najiskreniji slikarski prikaz toga što jesam. Što se više pokazujem sa svime što jesam, i sa svojim spazmom u potezima kista – to sam više upotpunjen kao umjetnik koji u svom radu stalno traga za onim što mi je svojstveno. Svaki dio moje osobnosti je alat za slikanje te upravo takav, sa svim posebnostima, slikam motiv parka kao simbol mirnog i opuštajućeg, potrebnog svima nama kako bismo malo zastali pod rascvjetanim magnolijama i skupili snagu za sve što nas dalje čeka. Prema Tomislavcu s magnolijama pružam kist kao antenu kojom lovim signale boja te ih prenosim na platno u interpretaciju viđenog na novonastaloj slici.
4. Energija slobode u kretanju majmuna
Nisam do sada nikad slikao motiv majmuna, mada mi je uvijek bilo zanimljivo promatrati ih u njihovom ambijentu, u visokim krošnjama gdje spretno preskaču s grane na granu sa spremnim rukama i nogama da se uhvate za sljedeću. Kreću se u visini nedokučivoj našim mogućnostima, ali meni inspirativnoj za pojavu novih ideja za slike i nova rješenja za prepreke pred kojima se zateknem. Majmunske spretnosti su vodilje do vlastitih rješenja na granama tjelesnih ograničenja.
Držao sam te grane između prstiju nožnog palca i drugog prsta, slikajući majmuna kapucinera u krošnji i kroz poteze kista zelenom bojom sam se popeo u njegove visine proučavajući koja grana može podnijeti težinu moga tijela. Zato sam slikao malo deblje grane, žilavije, neslomljive kao drške kistova na kojima sam se držao nožnim prstima i visio naglavačke u hladovini visoke krošnje sa bljeskovima zraka sunca koje zaslijepi i prži, ali u hladu si zaštićen i obasjan rajskim zelenilom. Visjeti na dršci kista slikajući majmunčića kapucinera i suživjeti se s njegovom slobodom kretanja je odskočna grana beskrajnih mogućnosti koje imamo. Skočio sam u daljinu i dohvatio sljedeću granu svojim kistovima i sada ću skakati još dalje, jer me kistovi čvrsto drže.
Majmun kapuciner je simbol ljudskih beskrajnih mogućnosti rada, užitka u životu i dosega visokih ciljeva za koje treba koristiti svoj duh, misao i tijelo do krajnjih mogućnosti. Ja to radim svaki dan, ne budite poput lažnih vrhova, svoje vrhove krošnji dohvatite sami, na svoj način. Budimo ljudi visokih svijetlih djela, jer su ona svrha postojanja svjetla, bez svjetla nema ni sjene. Mi smo skup svega u jednom i ne možemo se odvajati od cjeline života.
5. Likovna radionica Footprints of Art
S Erasmus Student Network Zagreb surađujem otprilike pet godina. Ova neprofitna studentska organizacija za strane studente koji u Erasmus razmjeni studenata borave u Zagrebu, organizira razna društvena i kulturna događanja za strane studente koji studiraju nekoliko semestara u Zagrebu. Kroz razna događanja oni upoznaju grad Zagreb, te imaju mogućnost upoznati razne društveno-sociološke različitosti kao i uključenost u društvo osoba s invaliditetom u gradu Zagrebu.
Kroz likovne radionice u suradnji s ESN organizacijom predstavljam se svojim slikama u javnosti. Spojio sam svoj slikarski, umjetnički izraz s onim što me ‘krasi’, invaliditetom u cjelini identiteta koji je prikazan na oslikanoj plohi kao sloboda poteza. Nenadani spastični pokreti su moji najiskreniji potezi kistom i odlični su u identitetu kojim se predstavljam u slikama i u svakodnevnom prolasku ulicama i komunikaciji s okolinom. Tako na likovnim radionicama sa svojim grimasama lica, mumljajućim glasom, invalidskim kolicima koja guram nogama i zgrčenim pokretima ruku ja zapravo oslikavam prostor kojim se krećem. Svojom pojavom slikam oko sebe i moja cjelokupna okolina je ploha koju oslikavam, slika koja se ispred mene stvara kretanjem naprijed.
Šaren sam u bojama postojanja, one sjaje otvorenim zagrljajem za sve oko mene, jer slikam ono što jesam, upravo kakav jesam. Gledajući se u odrazu okoline, potenciram boje u izviranju s moje palete na kojoj su umočeni svi oko mene i postaju dio slike. Svi ljudi u mom okruženju sjaje bojama palete. Studenti u parku Zrinjevac su bili boje na mojoj paleti i svi smo se skupa zamiješali u boje na završenoj slici muzičara. Na kraju smo postali skup boja na zelenoj travi parka Zrinjevac.
