listopada 2024. otvorena je zajednička izložba mene i mog dragog prijatelja Vojka Gašperuta u Dravogradu u Sloveniji. Izložili smo 30-ak naših radova koji će se moći pogledati tijekom ovog i sljedećeg mjeseca. Zajedno smo održali likovne radionice koje su posjetila brojna djeca iz vrtića i škola grada Dravograda. Otvorenje je organizirala Općina Dravograd u prekrasnoj galeriji u centru grada, a večer je vodio gospodin Robert Preglau. Posjetitelji su imali priliku čuti slovensku pjevačicu Teju Pančič i moju suprugu Kristinu Šubašić koje su izvele nekoliko poznatih pjesama u vlastitom aranžmanu.
1. Večer umjetnosti – radionica slikanja nogama u Dječjem vrtiću Sopot u Zagrebu
Nakon dužeg vremena ponovno sam pozvan u Dječji vrtić Sopot kako bih prezentirajući svoj način slikanja djeci i roditeljima sudjelovao na večeri umjetnosti.
Korištenje nogu u igri dok sam bio dijete je ono što zapravo radim i danas, igram se nogama pri slikanju i pokušavam nekako zadržati to slobodno, spontano, dječje i danas u razvijanju novih ideja za slike. Sad se uistinu mogu poistovjetiti s tom pokretačkom idejom slikajući s djecom u njihovom svakodnevnom ambijentu. Došao sam djeci kao gost i spustio svoje noge u slobodu kreativnosti djece čiji su horizonti bez granica.
Slikao sam s njima sliku dopola dovršenu i u vremenu trajanja radionice sliku sam skoro završio. Djeca su istovremeno oko mene slikala nogama, iskušavala su taj način slikanja, nisu odustajala. Njih pedesetak je doista htjelo slikati držeći kist među prstićima stopala i zaista su se bez problema uživjeli u dimenziju korištenja stopala umjesto ruke kao da to rade svaki dan. Njihova energija koju sam osjetio je jedan veliki generator koji me gura naprijed i osjećao sam se kao dio njihovog društva, jednak njima. Ne da su oni jednaki meni, nego sam se kroz njihovo prihvaćanje slikanja nogom inicirao u njihovu zajednicu kao jednak njima, jedan od njih.
Uzemljen s malim ljudima velikih kreativnih dosega zašao sam u ono slobodno stvaranje gdje se nove ideje nižu jedna za drugom i zaigrao se u slikanju potaknut slobodom djece koja su me okruživala.
2. Zagrebačke magnolije
Slikajući rascvjetane magnolije na zagrebačkom Tomislavcu prepustio sam se vodstvu dojmova o toj sceni koju pratim kroz proljeća od svoga djetinjstva pa do sada kad sam pedesetogodišnjak. Skupio sam ih sve u ove dvije palete koje su svakodnevno pored mene i započeo slikati interpretaciju nastalu od uspomena i sadašnjeg trenutka. Kroz taj dio grada sam često prolazio, uglavnom u žurbi, jer je tu i Glavni kolodvor i gužva putnika i prolaznika, a park koji se tu prostire, cijelu užurbanost smiruje. Veliki kontrast postoji između bučnog dijela oko kolodvora gdje svi mjere vrijeme i jure prema svom odredištu i mirnog parka po kojem ljudi polagano šeću ili se odmaraju. Tu oazu mira i prirode sam izabrao, jer su boje rascvalih magnolija izvor svježine moje palete boja. Ostati usmjeren prema prirodi u urbanom okruženju je trening koncentracije kako bih na slici prikazao mirni dio parka s Umjetničkim paviljonom koji čine Lenuzzijevu zelenu potkovu. Trudim se biti van vrtloga današnje užurbanosti i sve bržeg načina rada u bilo čemu, tako i slikanju. Moje slikanje nije nikada bilo brzo, mada mogu biti brz ako treba, ali ovaj sporiji način slikanja je najiskreniji slikarski prikaz toga što jesam. Što se više pokazujem sa svime što jesam, i sa svojim spazmom u potezima kista – to sam više upotpunjen kao umjetnik koji u svom radu stalno traga za onim što mi je svojstveno. Svaki dio moje osobnosti je alat za slikanje te upravo takav, sa svim posebnostima, slikam motiv parka kao simbol mirnog i opuštajućeg, potrebnog svima nama kako bismo malo zastali pod rascvjetanim magnolijama i skupili snagu za sve što nas dalje čeka. Prema Tomislavcu s magnolijama pružam kist kao antenu kojom lovim signale boja te ih prenosim na platno u interpretaciju viđenog na novonastaloj slici.
4. Energija slobode u kretanju majmuna
Nisam do sada nikad slikao motiv majmuna, mada mi je uvijek bilo zanimljivo promatrati ih u njihovom ambijentu, u visokim krošnjama gdje spretno preskaču s grane na granu sa spremnim rukama i nogama da se uhvate za sljedeću. Kreću se u visini nedokučivoj našim mogućnostima, ali meni inspirativnoj za pojavu novih ideja za slike i nova rješenja za prepreke pred kojima se zateknem. Majmunske spretnosti su vodilje do vlastitih rješenja na granama tjelesnih ograničenja.
Držao sam te grane između prstiju nožnog palca i drugog prsta, slikajući majmuna kapucinera u krošnji i kroz poteze kista zelenom bojom sam se popeo u njegove visine proučavajući koja grana može podnijeti težinu moga tijela. Zato sam slikao malo deblje grane, žilavije, neslomljive kao drške kistova na kojima sam se držao nožnim prstima i visio naglavačke u hladovini visoke krošnje sa bljeskovima zraka sunca koje zaslijepi i prži, ali u hladu si zaštićen i obasjan rajskim zelenilom. Visjeti na dršci kista slikajući majmunčića kapucinera i suživjeti se s njegovom slobodom kretanja je odskočna grana beskrajnih mogućnosti koje imamo. Skočio sam u daljinu i dohvatio sljedeću granu svojim kistovima i sada ću skakati još dalje, jer me kistovi čvrsto drže.
Majmun kapuciner je simbol ljudskih beskrajnih mogućnosti rada, užitka u životu i dosega visokih ciljeva za koje treba koristiti svoj duh, misao i tijelo do krajnjih mogućnosti. Ja to radim svaki dan, ne budite poput lažnih vrhova, svoje vrhove krošnji dohvatite sami, na svoj način. Budimo ljudi visokih svijetlih djela, jer su ona svrha postojanja svjetla, bez svjetla nema ni sjene. Mi smo skup svega u jednom i ne možemo se odvajati od cjeline života.
5. Likovna radionica Footprints of Art
S Erasmus Student Network Zagreb surađujem otprilike pet godina. Ova neprofitna studentska organizacija za strane studente koji u Erasmus razmjeni studenata borave u Zagrebu, organizira razna društvena i kulturna događanja za strane studente koji studiraju nekoliko semestara u Zagrebu. Kroz razna događanja oni upoznaju grad Zagreb, te imaju mogućnost upoznati razne društveno-sociološke različitosti kao i uključenost u društvo osoba s invaliditetom u gradu Zagrebu.
Kroz likovne radionice u suradnji s ESN organizacijom predstavljam se svojim slikama u javnosti. Spojio sam svoj slikarski, umjetnički izraz s onim što me ‘krasi’, invaliditetom u cjelini identiteta koji je prikazan na oslikanoj plohi kao sloboda poteza. Nenadani spastični pokreti su moji najiskreniji potezi kistom i odlični su u identitetu kojim se predstavljam u slikama i u svakodnevnom prolasku ulicama i komunikaciji s okolinom. Tako na likovnim radionicama sa svojim grimasama lica, mumljajućim glasom, invalidskim kolicima koja guram nogama i zgrčenim pokretima ruku ja zapravo oslikavam prostor kojim se krećem. Svojom pojavom slikam oko sebe i moja cjelokupna okolina je ploha koju oslikavam, slika koja se ispred mene stvara kretanjem naprijed.
Šaren sam u bojama postojanja, one sjaje otvorenim zagrljajem za sve oko mene, jer slikam ono što jesam, upravo kakav jesam. Gledajući se u odrazu okoline, potenciram boje u izviranju s moje palete na kojoj su umočeni svi oko mene i postaju dio slike. Svi ljudi u mom okruženju sjaje bojama palete. Studenti u parku Zrinjevac su bili boje na mojoj paleti i svi smo se skupa zamiješali u boje na završenoj slici muzičara. Na kraju smo postali skup boja na zelenoj travi parka Zrinjevac.
6. Inkluzija plamenih kreativnosti
Inkluzija je moj svakodnevni rad u ateljeu, slikam pred svima iskreno i bez zadrške prikazujem sebe, sve što izvučem i razmažem. Različitost u odnosu na okolinu je krijes koji rasplamsava moju kreativnost kroz drugačiji pogled i daje mi novu slobodu kroz slikanje.
Oljušten od bilo kakvih normi mode i tjelesnog izgleda, slikam svoje duboke iskrene trenutke plamičaka kreativnosti i uključujem se njima među ljude izlažući ih skupa sa sobom.
Iz istog tla smo svi iznikli i na njemu se možemo, svatko na svoj način, razlistati i pustiti plodove rada koji mogu biti nekom drugom ugodni i korisni.
Zajednica različitih ljudi jest najljepši buket cvijeća i zato sam se potpuno prirodno pridružio UPSET ART festivalu gdje sam bio dio tog buketa inkluzije i umjetnosti.
Sudjelovao sam na 6. UPSET ART festivalu umjetnosti i inkluzije osoba s invaliditetom koji se odvijao u Centru za kulturu Trešnjevka u Zagrebu. Festival je zamišljen kao točka povezivanja svih ljudi koji se žele umjetnički izraziti. Bilo je izložbi, ručnih radova, nakita, poezije, koncerata, kazališnih predstava i suvremenog plesa. Ja sam izložio svoje radove (uglavnom apstrakcije, akrili na platnu) i istovremeno sam slikao novu sliku što je izazvalo veliki interes publike. Veliko zadovoljstvo i inspiraciju u slikanju mi je pružio i koncert moje supruge Kristine Šubašić koja je pjevala jazz standarde u pratnji pijanista Leandra Havličeka. Naš zajednički program je posjetiteljima bio vrlo zanimljiv.
7. Tragovi ostavljeni za poglede željne boja
Tragajući po vlastitom prostoru intuitivnih izvora nadahnuća u slikanju, ostavljam za sobom tragove slika njihovim promatračima kao tragačima svojih dojmova. Na horizontu sam usmjeren i držim pravac prema novootkrivenim plohama boja na koje zakoračim kistom među nožnim prstima kao kormilom broda od palete. Po kontinentima i oceanima obojenih površina grabim prema svijetu nastalom od onoga što je prošlo kroz moja osjetila, probavljajući upijeni puls kroz mišićne spazme, istisnut stopalima za nastajanje novog svijeta kojim prvi koračam, a za sobom ostavljam tragove za sve oči koje će krenuti u svijet ponuđen na slici.
Ne želim voditi sljedbenike, samo popločavam stazu koju sam utabavam i bilo tko da se nađe na njoj, neće se izgubiti. Na njoj su boje kao putokazi prema onoj točki u nama na kojoj smo izrasli u ono što jesmo. Promatrače pozivam kao suputnike na stazu svijeta s bojama koje su istisnute mojim nogama. Nogama slikam put bez vidljivog kraja. Kraj jednog puta je završetak jedne slike, a nakon toga započinjem novu kao nastavak putovanja gdje nije cilj doći do svršetka, već je cilj da slikarsko putovanje traje. Za sve suputnike ostavljam stazu po kojoj se može putovati bilo kojim željenim smjerom.
Projekt je trajao sedam mjeseci kao prikaz mog umjetničkog rada u ateljeu i izvan njega, u javnosti. Moj način slikanja je, kroz likovne radionice i izložbe slika uz svakodnevni slikarski rad, ovdje predstavljen kao umjetnički put i životni stil. Istraživanje osobnih prostranstava i put koji sebi tako stvaram, prikazani su kroz ovaj projekt. Dio tog putovanja je u njemu i potrudit ću se da taj projekt slikarskog puta ostvarujem i dalje.
